Prljavi mali praščić

Miki je jeo supu sa knedlićima za malim kuhinjskim stolom kad sam, nakon kratkog zvona i glasnog "uđi", ušao u njegovu kuću. Sjeo sam za stol i natočio čašu soka od zove kojim me ponudio. Otpio sam drugi gutljaj kad je Miki pojeo supu i poveo me u svoju sobu koja je izgledala kao soba jednog prosječnog petnaestogodišnjaka, iako je Miki imao skoro punih šesnaest godina, dugu kosu i odličan udarac desnom nogom.

"Jedva čekam da napunim šesnaest", rekao je i stavio ploču "Godina zmaja" na gramofon u uglu. Zapucketala je prva pjesma, ista ona koja je svirala kad je Miki, šest i po mjeseci ranije, slavio svoj rođendan.

"I ja jedva čekam. Šesnaestica je prava stvar", rekao sam.

Zatim je Miki zavukao ruku ispod kreveta i izvukao nekakve papire koje je ubrzo raširio na stolu i upalio stolnu lampu, iako je bio dan. Nagnuo se iznad najvećeg papira.

"Gledaj pažljivo", rekao je podbočen dlanovima o stol. "Ti imaš prosjek 4,50 i peticu iz geografije. Tebi vjerujem i zato sam te uzeo da mi budeš prvi saradnik. Ovi drugi su smotanci, s njima ne mogu sarađivati. Ovo je plan našeg dijela grada. U naš dio računao sam i neka susjedna naselja do kojih možemo stići pješice."

Miki je imao plan grada sa jasno ucrtanim ulicama. Bio je nacrtan na velikom hamer papiru. Ali, umjesto hotela, crkvi, muzeja, bolnica i ostalih važnih odrednica, Miki je na planu imao obilježena samo mjesta na kojima su se nalazile trešnje, a trešnja crvene boje je bila simbol. Bio je kraj maja i mi smo se spremali za berbu. Kako niko od nas nije imao trešnju u dvorištu, a poznato je da su tuđe uvijek slađe, spremali smo se za pohod. Mi i čvorci. Naša ekipa je imala šest članova, a čvorci su bili brojniji. Čekali smo da padne mrak, dan smo prepuštali pticama.

"Šta ti znače ove mrtvačke glave pored trešanja, Miki?"

"To su opasna mjesta", rekao je ozbiljnim glasom. "Tu vlasnici imaju zračne puške, bodljikavu žicu, pse vezane za deblo, kamere koje snimaju drvo... Ili su jako škrti i spremni na sve", rekao je. "Sjećaš se one velike trešnje u Jakova Gotovca čiji je gazda u Njemačkoj, a komšija mu čuva trešnju i ne da na nju kao da idemo pljačkati kuću, a ne pojesti dvije šake trešanja?
"Sjećam se. Šta, je l' zrela?"
"Nije zrela, a tako je govorio taj blesan i prethodne godine. Pa i pretprošle, sjećaš se. Govorio je to i onda kad su se već odavno crvenile i one na nižim granama. Svake godine isto. A na toj trešnji ima plodova za cijelu ulicu, da se useremo svi od trešanja. I, upravo kad je sazrela komšija ju je srušio motornom pilom samo da mi ne bismo jeli i gazili mu travnjak kad dolazimo. Rekao je i da mu lomimo brajdu kad se provlačimo i da nije vidio bezobrazniju djecu i da će nam uši iščupati ako nas vidi."

"Kakva budaletina. Pa sad ćemo mu pobrati grožđe. A šta je s ovim trešnjama s uskličnikom?"

"To su mjesta za izbjegavanje. Dobre trešnje koje nećemo jesti. Ovdje živi jedan čovjek koji ima troje djece", rekao je i pokazao prstom jednu malu ulicu na planu. "Tamo ima ko jesti i na tu trešnju nećemo ići. A ovdje, vidiš, tu živi Sandrin ujak i tu nećemo ići jer bi saznanje da je moja ekipa učestvovala u noćnoj berbi ugrozilo moje šanse kod Sandre. I ovdje...", pomaknuo je prst prema gornjem rubu papira, "....tu živi brat moje razrednice. Ta je trešnja zabranjena!"

Bila je još jedna trešnja pored koje je bilo nacrtano Sunce. Miki je objasnio da tu živi jedna baka kojoj je sin u Zagrebu i dolazi svaki drugi vikend. Prethodne godine su krali trešnje, a baka je neprimjetno izašla i dodala im dvije kuke kojima su dohvatali udaljene grane. Poslije su oni njoj nabrali trešanja u košaru. Baka se obradovala i dala četveročlanoj ekipi dvije čokolade, nije više imala. Miki kaže da su joj oči zasuzile tada, ali da joj je na licu bio osmijeh i da ih je pozvala da dođu opet. Miki je bio human čovjek. Pored trešanja volio je i dobre ljude.

U narednih pola sata smo napravili plan. Miki je obišao teren toga dana jer je imao samo četiri časa u školi pa je imao vremena. U stvari, imao je pet, ali je pobjegao s petog jer je bio uznojen nakon 45 minuta fudbala na četvrtom času i kao takav nespreman za analizu "Dunda Maroja". Miki je znao koja je trešnja zrela, a koja još nije. Za akciju je odredio sebe kao vođu što je značilo da njemu pripada prednost kad se se budemo penjali na drvo. On ide prvi. Ja sam bio pomoćnik, onaj koji je njemu držao "lopovske" i kojem je on pružao ruku kad osvoji drvo, a drugi me guraju prema gore ako ne budem mogao sam uslijed niskog koeficijenta trenja između kore drveta i đonova mojih adidas patika. Znao sam da to neće biti potrebno. Isplanirao je i detalje. Gledao je čak i prognozu vremena prethodne večeri. Bilo je najavljeno vedro i suvo vrijeme. Milan Sijerković je tako rekao u “Dnevniku”, a njemu treba vjerovati. Kasnije je isto ponovila i Vlasta Tutiš u drugom “Dnevniku”. Narednog jutra stigla je i potvrda od strane Blanke Ivančan Picek. Stabla i grane sigurno neće biti klizavi, nije trebalo čekati da nam to potvrde i Zoran Rebac i Ivan Čačić.

Kad je pala noć, oko 21 sat, našli smo se u nedovršenoj kući na uglu ulice. Miki je došao obučen u crnu majicu na kojoj je pisalo "Anhtrax". Miki je bio metalac. Ja sam bio u običnoj zelenoj majici čija se boja poklapala s bojem lišća trešanja. Uskoro su se pojavili i Zdravko, Novica i Stojko. Zdravko je bio u bijeloj majici na kojoj je pisalo "Salt'N'Pepa".

"Šta ti je to?", pitao je Miki upitno klimnuvši glavom zagledan u natpis i crtež na Zdravkovoj majici.
"Salt'N'Pepa, super bend!" odgovorio je Zdravko spremno i ozbiljno.
"Je l' ti to jedina čista majica ili jedina s nazivom nekog benda?" pitao ga je Novica.
"Aj ne seri, šta se ti razumiješ u muziku. Slušaj malo šta starija škvadra sluša...", odgovorio je Zdravko koji je prvi u društvu skinuo pubertetske brčiće, a i već je odavno kosu mazao gelom. I pušio je. Nisam bio siguran da ćemo mi ostali ikad nanositi takve stvari na čistu kosu.
"Zdravko, bolje da si uzeo onu Madonnu, bar je majica crna pa bi bio manje upadljiv. A i nije šteta ako se zafleka ili podere...", našalio sam se.
"Daj, samo ti šuti. Čovječe, nemaš pojma kak' je to super bend! Slušaj malo pravu mjuzu, čovječe!" dodao je i povukao jedan dug dim "camela", a onda ga ispustio kroz nos slavodobitno nas gledajući.

Bio je tu i mladi izviđač Pana. On je bio najmlađi i kao takav zadužen da stoji ispod drveta i gleda da li ide vlasnik trešnje ili neki njegov doušnik. Imao je i gips na lijevoj ruci i na njemu crvenim flomasterom napisano "Pana je zakon!". Iako žilav i neobično elastičan, vrlo dobar učenik sedmog razreda, mali Pana je deset dana ranije pao s neke rane trešnje na koju se sam verao i kost mu je napukla pa su mu stavili gips koji je morao nositi još jedanaest dana. Čuvao je stražu. Mi smo mu bacali trešnje s peteljkama, a ukoliko je svijetlo bilo dovoljno jako, on ih je hvatao direktno ustima, kao neki pokretni koš. Mali Pana se okitio nekakvim grančicama živice koju je njegov tata tog dana skresao i izgledao je kao neki glupi vojnik. Dobro, teško je izgledati istovremeno i kao vojnik i pametno, nekako to ne ide jedno uz drugo, baš kao što vitka figura ne ide uz sumo-rvače, ili nizak rast uz košarkaše. Miki se smijao kao lud kad ga je vidio, a mali Pana je ostao ozbiljan. Ipak skinuo je zeleni vjenčić koji je ispleo i stavio oko glave, a izvukao je i grančice iz džepova. Stojko je bio u civilu, kao da ide na sladoled, ili na pijacu po trešnje. I bio je blijed u licu kao da ćemo krasti automobile, ili bar kao da idemo krasti trešnje načelnika policijske stanice. Novica je nosio nekakvu maskirnu majicu.

Krenuli smo prema prvoj trešnji. Obično smo birali trešnje ljudi koji nisu dali da se jedu, a koje su kasnije prezrele trunule. Bili su to ljudi koji su nepotrebno izazivali djecu.

"Budite oprezni, tu su Bobo i Balog stradali prije dvije godine. Gazda ih je primijetio i došuljao se do stabla. Tu ih je čekao do jutra da se spuste, a ovi su morali u školu. Čekao ih je s kaišem u ruci i prebio ih. Tri su tjedna bili oslobođeni fizičkog jer su imali masnice, a trebali su popravljati slobodna bacanja za peticu..."

"Pa zašto idemo kod njega, koji kurac?" pitao je Novica uz psovku u stilu četrdesetogodišnjaka, a onda glavu okrenuo za devedeset stupnjeva na lijevu stranu, skupio usne kao da će zviždati i glasno pljunuo.

"Zato što ima najbolje trešnje u gradu. A i trebamo osvetiti Bobu i Baloga. Ima dvije trešnje, jedna do druge su. Grane im se prepliću. Najbolje mjesto u gradu, u ovom trenutku. I zapamtite: nema lomljenja grana!"

Popeli smo se lako, grane su bile nisko izrasle. Mali Pana je patrolirao i hukanjem sove, to mu se činilo neupadljivo, označavao prolaske kasnih i rijetkih povratnika kućama. Trešnje su bile zrele i ukusne. Jeli smo desetak minuta, a onda smo sišli dolje, otišli u obližnji vinograd, izvalili se na mekanu travu i odmarali sakriveni među gustim čokotima dok su oko nas noćnu tišinu razbijali insekti među kojima su se izdvajali cvrčci. Novica se hvalio kako se dva dana ranije na klupi pored jezera ljubio s nekom Nikolinom iz popodnevne smjene. Nismo mu vjerovali, ali je Zdravko zbog toga čak htio i napustiti akciju jer je rekao da je on prvi vidio Nikolinu i da je ona njegova. Stojku trešnje nisu legle poslije jogurta pa je veći dio pauze proveo duboko u vinogradu družeći se sa čokotima i papirnatim maramicama koje mu je dao mali Pana. Mali Pana je na sve mislio i jeo je trešnje koje smo mu donijeli u njegovom kačketu kao nagradu za dobro obavljen posao. Ja sam se izvalio na travu, stavio ruke iza glave i gledao u vedro nebo na kome se te noći pojavio veliki broj zvijezda. Razmišljao sam da li je ljepša Maja iz dopodnevne ili Slađana iz popodnevne smjene. Pred sam polazak sam minimalnu prednost dao Slađani.

Naredna trešnja bila je nezgodna za penjanje, ali neobičnog ukusa. Miki je opet skrenuo pažnju da nema lomljenja grana jer to nije pošteno ni prema prirodi, a ni prema domaćinu. Gazda je bio opasan. Oni iz trećeg razreda su pričali da je znao gađati iz zračne puške u noge i guzicu dok je poletarce koje je žive hvatao na drvetu znao žariti koprivama po nogama. Čak je s jedne strane dvorišta imao posađene visoke ruže i neko bodljikavo voće kako bi spriječio bijeg na tu stranu.

Preskočili smo živicu i našli se u slatkoj bašti. Imao je veliko dvorište i kuću na sprat. Možda je sa sprata stvarno čekao sa puškom na kojoj je imao nekakav noćni nišan. Neki su pričali kako će uskoro biti čak i rata pa je takva mogućnost bila otvorena. Mi o ratu nismo razmišljali. Ma kakav rat! Glupo bi bilo ratovati. Nema dovoljno toliko glupih za tako nešto.

Popeli smo se u tišini. Počeli smo jesti i sve je išlo po planu. Međutim, tada se Novica iznenada zagrcnuo i počeo kašljati. Kašalj je bio sve jači i glasniji. Počeo sam se tiho smijati. Onda se i Zdravko počeo smijati, ali glasnije od mene. Miki nije izdržao i počeo se smijati glasnije od nas dvojice. Drvo se treslo, a mali Pana se saginjao ispod krošnje od smijeha, a u pauzama je mahao zdravom rukom nastojeći da nas smiri. I Stojko se smijao, ali je njegov smijeh bio posebno smiješan. On se pokušavao tiho smijati zatvorenih usta, kroz nos, ali je to bilo jako smiješno pa je doprinijelo da se mi počnemo još intenzivnije smijati. Kad je to čuo, Miki se počeo tresti od smijeha. I krošnja se tresla. Samo je Novica i dalje kašljao. Bilo je to najveselije drvo na svijetu, ne samo među trešnjama. Smijali smo se i nismo primijetili ni upaljeno svjetlo u kući, a ni gazdu ispod trešnje.

"Ajde da čujem, tko je ovdje glavni i odgovorni urednik?" čuli smo glas koji je dopirao iz žablje perspektive.

Pogledao sam dolje. Bio je to drug Čađo. Drug Čađo je imao ok  četrdesetpet godina, skoro dva metra i blizu 120 kilograma. I imao je namršteno lice i brkove koje je oblizivao gledajući nas odozdo obasjan svjetlom koje je upalio ispred garaže. Bio je nekako pokvareno sretan. Kao kad zvijer natjera žrtvu u bezizlazan položaj. I imao je u rukama pritku koju je iščupao iz gredice s paradajzom. Bio je opasan, u kariranoj crveno-bijeloj košulji kratkih rukava. Dvanaest mjeseci ranije namazao je najniže grane drveta ljepilom koje neki ljudi podmeću miševima ne misleći o posljedicama. Balog nam je pričao o tome i savjetovao je da zaobilazimo tu trešnju jer njen vlasnik ih i ne jede i ona mu služi samo da se iživljava na djeci. Rekao je da obavezno idemo u dugim rukavima i da nosimo rukavice zbog tog ljepila. Drug Čađo je predavao fiziku i tehnički u osnovnoj školi i poznat je bio njegov kabinet u kome je tukao djecu. To mu je bila razonoda. Iz tog su kabineta svi izlazili crvenih obraza i još crvenijih ušiju. Ja nikad nisam prošao kroz njegove ogromne šake, ali sam sad bio u odličnoj prilici da steknem novo iskustvo. Bio je moderna verzija Ćopićevog učitelja Paprike. Popeli smo se visoko da nas ne dohvati, ali nije bilo dovoljno grana pa je Novica dobio po nogama. Mali Pana je pobjegao. Onda smo čekali nekoliko trenutaka bez pokušaja da pregovaramo, a on nas je odozdo psovao i prijetio nam uspoređujući nas s miševima u mišolovci. Konačno, krenuli smo svi zajedno dolje nadajući se da će se bar dvojica izvući bez posljedica. Novica je dobio još više po nogama i leđima, a i jednu flisku od koje će mu u lijevom uhu zujati do kraja školske godine. Ja sam dobio šamarčinu u trenutku kad sam se prizemljio nakon skoka sa dva i po metra visine. Krenuo sam trčati, ali sam pao, ogrebao koljeno i osjetio pritku na leđima. Poderao sam i majicu, ali sam izvukao živu glavu. Čuli smo iza leđa kako nas psuje, a mali Pana se okrenuo, uhvatio se desnom šakom za mjesto između nogu i ispustio onaj zvuk stisnutim usnama kojim se konjima daje znak da krenu. Tada nije ni pretpostavio da će mu fiziku u osmom razredu predavati upravo drug Čađo i kako će gostovati u njegovom kabinetu prilikom revanša. Razdvojili smo se. Našli smo se na uglu dvije ulice nakon deset minuta.

Sljedeća trešnja bila je udaljena kilometar i po. Jedna od onih sa mrtvačkom glavom. Strah se miješao sa željom za izazovom. Nalazila se na periferiji grada u prostranom dvorištu. Krenuli smo tamo, a nakon šesto metara Zdravko i Novica su izgladili stvari oko Nikoline i rukovali su se. Zdravko ga je ponudio cigaretama, ali je Novica odbio i rekao da je nepušač. Popeli smo se lako. Sve je bilo tiho. Pored su bile i dvije razgranate mlade trešnje s niskim granama pa je povređeni Novica ostao dolje. Odjednom je rekao:
"Ljudi, i ovaj puca! Pogledajte ovo!"
Sišao sam dolje, a pored Novičine noge bio je ubijeni čvorak, usta su mu bila otvorena, a krila stisnuta uz tijelo. Malo dalje bio je još jedan čija su krila bila raširena na travi. Ležao je uz živicu. Bio je pogođen u oko.
"Šta se čudite? Danas sam vidio kako gađa ptice zračnicom, kad sam išao u izvidnicu", rekao je mali Pana.

Odlučio sam da izdam naredbu umjesto Mikija.
"Uništavaj sve!"
Miki se složio. Prethodne godine je na istom mjestu nagrabusio. Gazda trešnje ga je uhvatio, Miki se nije uspio spustiti, a ovaj ga je vodom iz šlaufa polijevao dok je Miki bio na trešnji. Sav mokar se vraćao više od dva kilometra kući, a još je i nogom u guzicu dobio i klompom u potiljak kad ga je ljubazni domaćin ispraćao. U stvari, čudno je koliko smo puta nastradali zbog tog voća. Ljudi koji su nam dozvoljavali da deset-petnaest minuta provedemo na njihovim trešnjama bili su u većini. Ali mi smo upravo htjeli jesti one nedozvoljene. Tako je to sa trešnjama. A ovaj put smo bili i ljuti.

Sišli smo svi dolje u tišini. Počupali smo luk, pogazili salatu, uništili sve flance koji su tamo bili. Miki je našao i sjekiru koja je bila naslonjena na zid kuće pa smo isjekli crijevo za vodu. Mali Pana je otišao do kontejnera za papir, izvukao je novine i usitnio ih. Sve smo to razbacali po dvorištu. A onda i vrhunac; šutljivi Stojko je izvadio nekakvo šilo, zabio u gumu i oslobođeni zrak je počeo šištati. Na haubi je ostavio mrtvog čvorka kao opomenu, a u bijegu, kad su se počela paliti svjetla, zabio je šilo i u zadnju gumu. Ostavio je poruku: Vidimo se kad mrkva bude narasla! Zalijevajte redovno da bude sočna jer takvu volimo!

Još smo otišli u vrt i nabrali nekoliko crvenih ruža koje smo sjekli Stojkovim nožićem. Planirali smo da sve ruže ostavimo ispred vrata jedne žene koja nam je dala da idemo na njenu trešnju. Rekla je: "Ma samo jedite, slobodno, samo pazite da ne padnete." Zdravko je uzeo jednu ružu za Nikolinu i ostavio ju je zataknutu u njenom poštanskom sandučiću, a peteljkama trešnje je složio slovo Z na njegovom vrhu. Smijali smo mu se, a on je bio ozbiljan.

“Mislit će da se poštar zaljubio u nju”, dodao je i onda se nasmijao. Onda je izvadio cigarete, polizao jednu, stavio u usta, a zatim ponudio Novicu opet i rekao: “Aj zapali jednu”. Novica je prihvatio, a za nekoliko sekundi se opet zakašljao, ovaj put od dima.
"Imaš nekakvog trunja na glavi", rekao je mali Pana zadihanom Mikiju.
"Gdje?" pitao je Miki i počeo povlačiti desni dlan preko glave.
"Ne s te strane. Evo ti ogledalo pa pogledaj", rekao je mali Pana i pružio mu retrovizor koji je otkinuo. Bila je to osveta čvoraka.

Sanirali smo povrede, zbili redove i krenuli dalje.
"Jebemti, ja sam ispod one trešnje zaboravio štap. Otkriće me po otiscima prstiju", rekao je uplašeno mali Pana i mi smo se počeli smijati. Istovremeno smo osjetili glad. Na redu je bila nova trešnja. Nju smo brzo odradili. Pet minuta je bilo dovoljno. U pitanju je bio čovjek koji po danu nije dao trešnje, a svake godine su mu propadale. Govorio je kako nisu zrele.

I posljednja trešnja te večeri bila je jedna velika kojoj su se grane nadvijale nad krovom garaže koja se nalazila iza jedne jako lijepe kuće sa dvorištem uređenim tako kao da je u njemu planirano snimanje nekog holivudskog romantičnog filma. Već smo bili punih trbuha, ali ta je trešnja bila posebno izazovna. Nadvijala se dijelom na garažu u dvorištu, a mi smo prišli iz pozadine i preko metalne ograde se popeli na krov garaže. Mjesec nam je bio saveznik. Nalazio se s druge strane trešnje, a trešnja između nas i njega. Na mjesečini smo jasno vidjeli kako krupne i zrele trešnje vise na granama kao grozdovi. Više smo uživali u tom prizoru nego što smo uživali u trešnjama. Ionako smo bili već siti. Meni su zubi već utrnuli od slasnih trešanja i šećera. Bilo je ugodno toplo, kraj maja i skoro kraj školske godine. I bližila se velika proslava Zdravkovog šesnaestog rođendana za deset dana u njegovom ogromnom dvorištu. Sve je izgledalo savršeno. Miki je isplanirao da pozove i Sandru. Rekao je da ima skoro šesnaest i da je vrijeme da nešto poduzme. Tiho i polako smo jeli trešnje. Sve oko nas je bilo mirno. Odjednom, nismo ni primijetili, iza nas se, tu na krovu garaže, pojavila cura kakvu još nikada niko od nas nije vidio u životu u svojoj blizini. Imala je dugu crvenu kosu i velike plave oči. Ili zelene, nije se jasno vidjelo na mjesečini. U stvari, možda su bile i žute, stvarno se to nije moglo vidjeti. Lice joj je bilo skoro šesnaestogodišnje, glatko i čisto. Izgledala je nestvarno.

"Kad ćete mene povesti u berbu?" pitala je svojim mekim glasom. Nismo znali ko će prvi odgovoriti. Znali smo je iz škole, doselila je iz velikog grada pet mjeseci ranije, na polugodištu. Niko nije znao zašto je došla u naš grad, ali smo pretpostavljali da je dobri Bog izabrao baš naš grad i odlučio da nas zbog nečega nagradi pa nam je poslao baš nju. Zvala se Marina. Neobično ime koje joj je odlično pristajalo. Da, baš joj je to ime pristajalo. Marina o kojoj je pričala i dopodnevna smjena, tehnička škola, sve zanatlije i svi oni koji su se skupljali kod Zukija poslije škole. Ona je bila i tema razgovora poslije utakmica subotom i nedjeljom, a i najčešća tema velikih odmora toga polugodišta. I mnogi drugi su o njoj mislili, neki su čak htjeli da se prebace u njenu smjenu. Stvarno, Bog nas je zbog nečega nagradio.

Izgledala je tako da je svatko od nas bio siguran da ne postoji dovoljno dobra trešnja u gradu koja bi mogla ugostiti ovu pank princezu, a ona je izabrala baš našu. Isto tako smo znali da ćemo se međusobno sukobiti oko ove cure i da nećemo dočekati sezonu višanja. I prelazni rok u našoj fudbalskoj ligi biće dirigovan odnosima prema Marini. Zdravko je bio najsumnjiviji. Zamirisalo je na izdaju. Kad ju je vidio odmah je pustio granu koju je brstio i na kojoj su trešnje bile nagužvane kao roj pčela koji se smjesti negdje na vrh drveta. A poznato je da su najslađe trešnje upravo one najnedostupnije, one do kojih ne možeš. Pogledao sam šefa Mikija. Vidio sam da je i on svjestan da je garaža na kojoj sjedimo njena, a kuća u čijem dvorištu smo isto tako. Pogledao sam u nju. Bila je prelijepa. Bila je znatno ljepša i od Slađane i od Maje. I od Nikoline. Nismo se snašli u novonastaloj situaciji. Ona se nečujno poput mačke pojavila na garaži i sjela na krov.

"Ooo, otkud ti?" pitao je Miki koji ju je upoznao na nekom rođendanu. Otkud ti? Kao da ju je zatekao u svom dvorištu.

"To je moja kuća", rekla je ona smirenim tonom, kao da je sasvim normalno da se sretnemo na krovu njene garaže u jedanaest sati po noći i jedemo njene trešnje.

"Onda to znači da je i ova trešnja tvoja", rekao je Miki tiho i stavio ruke u džepove.

"Može se i tako reći", nasmijala se tajanstveno. "I garaža je moja, i ove dvije breze, pa čak i ta zmija što ti se približava preme desnoj ruci, rekla je, a Miki se brzo osvrnuo. Normalno, zmije nije bilo, ali se Marina nasmijala. Treba li reći da je to bio omamljujući osmijeh s kakvim se nitko od nas u životu još nije susreo?

“Uh, izvini. Nismo znali. Platit ćemo trešnje”, rekao je Zdravko.

“Ne izvinjavaj se. Kakvi ste vi to odmetnici kad ste se uplašili jedne obične cure”, rekla je. A bila je sve samo ne obična. “I zašto mene niste zvali da idem s vama? E, baš ste sebični, samo na sebe mislite”, rekla je ona, a mi smo pogledali u Mikija. Pa da, kako to da nju nije pozvao? On je kriv, mi sigurno nismo.

“’Ajde dođi kod mene na rođendan. Slavim u sljedeću subotu, bit će super fešta”, pokušao se izvući Zdravko. Ipak, izgledalo je da se Zdravko tu najbolje snašao i pokušao je prodrijeti prema šesnaestercu. Ona ga je pogledala, a nakon dvije sekunde je progovorila:

“Nije valjda da slušaš Salt’N’Pepa?” pitala je umjesto odgovora, a oči su joj se nasmijale.

“Ma neee. Ne, ne. To mi je stara majica od buraza koju nosim samo kad krademo trešnje ili kad nešto radim oko kuće. Kakav Salt’N’Pepa… Ko to još sluša?” branio se i zbunjen spustio pogled tridesetak centimetara ispod njenih očiju. Na njenoj bijeloj uskoj majici joj je bio veliki crtež dugokose djevojke i još nečega u pozadini. Djevojka i nekakva džungla su bile na crtežu, a iznad crteža je pisalo Sheena is a punk rocker. Sheena i mi na garaži. I nije bilo izlaza. Te sam noći zavolio Ramonese.

Kad su sazrele višnje, ja sam već imao pet albuma Ramonesa koje mi je Balog snimio, a Džimbo mi je dao jednu ploču, i to album Pleasant Dreams objavljen 1981. godine. Sjećam se kako sam toga dana, kad sam donio ploču kući, osam sati neprekidno slušao She's A Sensation i skakao po sobi. A narednog dana još osam sati.

She's a sensation
She's a sensation
She looks so sweet

She's a sensation
She's a sensation
Good enough to eat

* * * * *

Tačno godinu dana kasnije mi smo ležali na toplom krovu pokrivenom nekakvim crvenim pločama. Tačnije, samo Marina i ja. Vjetar je šuštao kroz grane trešnje i obližnjeg drveća i igrao se s lišćem. Bilo je toplo. Gledali smo u dio svemira iznad nas, u onaj dio koji se vidio s njene garaže i krova nagnutog pod uglom od petnaest stepeni prema zapadu. Njeni su roditelji bili na proslavi dvadeset i pet godina mature. Brat joj je bio u gradu, a mi smo sami ležali gore, pričali i smijali se. Bila je u istoj onoj majici koja je sad izgledala jedan broj manja. Ja sam nosio crnu Ramones majicu, a isti onaj vjetar koji je šuštao kroz krošnju pokušavao je pokvariti moju Johnny Ramone frizuru, ali mu to nije polazilo za rukom. Naime, nisam se šišao čitave godine, samo sam šiške poravnavao. Ja sam imao 16 godina, baš koliko i Marina. A u garaži ispod nas smjenjivali su se Ramonesi i Psihomodo pop na kaseti koju je Marina snimila i pustila prije nego što smo se ljestvama popeli na garažu. Zatim je gurnula ljestve, one su pale na tog popodneva pokošenu travu, i nasmijala se pogledavši me omamljujućim pogledom od koga mi se na trenutak zavrtjelo u glavi. Odjednom smo ušutjeli i opet se zagledali u nebo, baš kad je Gobac pjevao o nebu. Išao je onaj dio o malim crvenim patuljcima koji stanuju u njenoj glavi. Ona je  i te večeri izgledala nestvarno. Razmišljao sam da li da je poljubim kao što bi to u takvim situacijama napravio nekakav holivudski tinejdžer u filmu, ili da rukom pokušam dohvatiti neku od trešanja. Nije bilo šefa Mikija da kaže šta je pametnije, a nije bilo ni iskusnog Džimba da mi da savjet. Preostalo mi je da u toj toploj tišini odlučim sam, ili da poslušam Joeya Ramonea čiji je glas dopirao odnekud ispod mojih leđa, iz unutrašnjosti garaže. Sheena Is A Punk Rocker, She’s The One i My-My Kind Of Girl su išle jedna za drugom. Tako je izabrala Marina. A onda sam po položaju Mjeseca shvatio da vrijeme prolazi i da treba nešto napraviti. Krenula je pjesma I Wanna Be Your Boyfriend I ja sam donio odluku. Odustao sam od trešanja iznad sebe i okrenuo se na desni bok. S te strane se nalazila Marina. Ispostavilo se da je to bila odlična odluka.

* * * * *

U avgustu je počeo rat. Pesimisti su bili u pravu. Marina je otišla. Čuo sam da se vratila u svoj grad, a kasnije sam saznao da je otišla u Ameriku.

Juče mi je stigao e-mail sljedećeg sadržaja:

Marina added you as a friend on Facebook.  We need to confirm that you know Marina in order for you to be friends on Facebook.

To confirm this friend request, follow the link below:
http://www.facebook.com/n/reqs.php

Thanks,
The Facebook Team

Zagledao sam se u monitor, a iz zvučnika koje sam kupio za 400 dinara kod prodavca koji mi govori “vi” jer i ja njemu govorim “vi”, iako je možda i mlađi od mene, začuli su se stihovi prve pjesma s Godine zmaja:

Kad sam imao šesnaest, kad sam imao šesnaest…

Kakva je to Zvezda bez Dragana Stojkovića, pitao sam se kad je bilo jasno da će on na kraju sezone otići u Olimpik iz Marseja. Stvarno, kakva je to Zvezda bez njega?
Bez razloga sam brinuo - Zvezda je naredne sezone bila jača nego ikad! Na kraju sezone ispostavilo se da ni u Evropi nije bilo jačeg tima. Da ste kojim slučajem imali namjeru naći bolju ekipu od Zvezde te sezone, ne biste je mogli naći koliko god dugo i pažljivo tražili. O tome sam pisao i prošle godine pa nema potrebe pisati opet isto, zato evo linka. Samo ću spomenuti igrače koji su tada igrali.

Stojanović je te sezone postao kapiten i nakon dugo godina u Zvezdi davao je sigurnost igračima ispred sebe kao što odličan bubnjar drži bend. Nije bilo potrebno dovoditi drugog golmana jer je Stojanović bio najbolji u Jugoslaviji.

Bekovi Radinović i Marović su se te sezone pokazali kao zahvalni i pouzdani odbrambeni igrači nakon nekoliko sezone provedenih u Zvezdi. Konačno, dočekali su da budu prvaci Evrope.

Uz njih je bio i Šabanadžović koji je imao tešku povredu 1988. godine kad je tri dana bio u komi nakon jednog sudara na utakmici protiv Željezničara. Srećom izvukao se i zbog njega mi je posebno drago što je podigao pehar.

Jugović je bio tek na početku karijere, a igrao je kao da ima Stojkovićevo iskustvo. I već je tada nagovijestio da će biti jedan od onih igrača za čiju se sličicu u albumu daje bar pet.

Belodedić je stigao u Beograd nakon pada Čaušeskua i ponudio se Zvezdi. Eto, i mi smo imali koristi od pada diktature u toj državi. Dugo je čekao da dobije pravo igranja za Zvezdu. Kasnije je Džajić izjavio da bi izabrao upravo Belodedića da je mogao birati najboljeg odbrambenog igrača. A igrali su tada i Barezi i Breme, i mnogi drugi.

Najdoski je tu sezonu igrao bolje nego ikad. Bajern može biti zadovoljan što je uspio Zvezdi dati čak dva gola na istoj utakmici, kad se uzme u obzir kakvu je odbranu Zvezda imala.

Prosinečki je došao 1987. godine uz mnoga druga zvučnija imena. Bio je to nastavak dobre saradnje Zvezde i Dinama. A ispostavilo se da je on, u stvari, najveće pojačanje te sezone, i jedan od najboljih Zvezdinih igrača u istoriji. Hvala Ćiri Blaževiću. Stvarno, šta bi Prosinečki radio u Dinamu?

Kad sam u "Tempu" vidio sliku Savićevića i naslov "Ja sam Zvezdin igrač" dok je ovaj još igrao u Budućnosti, pomislio sam da je nevjerovatno da takav igrač dođe u Zvezdu, bilo je logičnije da iz Budućnosti ode u Partizan, ili čak u Hajduk. Pa od toga bi nevjerovatnije bilo samo da dođe i Darko Pančev, da on igra u Zvezdinom dresu, iako su iz Vardara igrači najčešće dolazili u Zvezdu. A u istom časopisu je jednom izašao intervju na drugoj i trećoj strani sa Darkom i veliki naslov: "Još jednu godinu u Vardaru, onda u JNA, pa u Zvezdu". I tako je i bilo, samo što je ugovor sa Zvezdom potpisao prije odlaska u vojsku. Obojicu su tražili svi klubovi velike četvorke, a ispostavilo se da će obojica, zahvaljujući Džajiću, završiti u Zvezdi. I sad zamislite tim koji ima njih dvojicu u sastavu. Kakav napad!

Binića su vratili iz Češke, nakon što je već bio u Zvezdi. Jednom je rekao da su ga vratili zbog atmosfere u timu. Valjda je nekako znao zabaviti i oraspoložiti igrače, hehe. Postoje dobro poznate anegdote o tome. A pred utakmicu u Minhenu Džajić mu je rekao da tokom meča dvadesetak puta protrči uz desnu liniju i da će time svoj zadatak obaviti. S obzirom da je on ubacio loptu kad je Pančev izjednačio, isplatilo se što je doveden.

Stošić je dočekao svoji pet minuta u Zvezdi. Odličan igrač koji je dugo čekao da bude standardan u timu. Odigrao je pola sezone kao standardan u postavi, a onda je doveden Mihajlović. Taj je dao dva gola protiv Bajerna.

Bili su tu još i Vasilijević i Lukić, kao i još neki rezervni igrači, golmani Jovanović i Milojević (veliki Miloje), Tošić iz grada soli, Momčilović, Čula...

Pehar namijenjen najboljem klubu u Evropi podignut je u Bariju 29. maja 1991. godine oko 23 sata. Pehar koji je do danas osvojio samo 21 klub. Pehar koji bi Zvezda osvojila i naredne sezone da nije počeo rat i da kao domaćin utakmice nije igrala u Segedinu i Sofiji. Zvezda bi dobila Sampdoriju i igrala bi u finalu protiv Barcelone. Rasterećena, bez pritiska i sa vanserijskim dvojcem Savićević - Pančev, Zvezda bi odbranila titulu, a uzela bi i Superkup da se igrao revanš protiv Mančestera...

A kasnije je Zvezda potonula i danas se ne nazire kad će se izvući. U ovakvoj ligi to je nemoguće. Uostalom, nije samo Zvezda potonula. Nedugo poslije završetka utakmice u Bariju, počela je krvava utakmica po šumama, livadama, gradovima i selima Hrvatske, a zagrijavanje je odavno trajalo. I tada je mnogo toga doživjelo svoj kraj.

I više nije postignut nikakav bar donekle značajan uspjeh. Ispadala je Zvezda od klubova koji joj nikada nisu bili ni blizu, ispadala je i od onih jačih bez značajnog otpora (osim kad je u pitanju Barcelona). Zvezda je mijenjala trenere pa su na njenu klupu sjedali i "treneri" kao što je Milorad Kosanović. I mnogo šta drugo tu nije bilo kako treba...

Treba zato zapamtiti da te sezone nije bilo boljeg tima od Zvezde nigdje u Evropi, a ni na ostalim kontinentima, i da je Zvezda mogla svakoga pobijediti. Bio je to, i ostao, najveći sportski uspjeh na prostoru svih bivših Jugoslavija i svih država na ovom području, bez obzira što neki u rubrici "dogodilo se na današnji dan" to neće spomenuti, ali će navoditi uspjehe košarkaša, vaterpolista, pa čak i odbojkaša. Da, čak i odbojkaša, kao da se to na bilo kakav način može mjeriti sa fudbalom i Barijem. Nema veze, nisu važni ti kojima smeta Zvezdin uspjeh. To su sitne duše. Baš kao i oni koji Dragana Džajića, jednog od najzaslužnijih za osvojenu titulu (nije greška reći i najzaslužnijeg, on je sve to kreirao), sada drže u zatvoru, nakon što su ga s lisicama na rukama i pred kamerama priveli, ubacili u maricu kao nekakvog opasnog kriminalca i odvezli u zatvor. E, ako je Džajić jedini kriv ili ako je toliko kriv da se s njim  tako postupa, ako ni nekoliko mjeseci nakon hapšenja nije pušten nego mu se pritvor produžava, a pravi banditi slobodno šetaju, ako se na Džajiću trenira strogoća, onda...

Mislio sam staviti sliku Zvezdinog grba, ali nigdje nisam pronašao onaj pravi i jednostavni grb, onaj koji sad nazivaju "retro". A ja ovaj okrugli u kojem ima i plave boje nikad nisam prihvatio pa ga ne priznajem. Taj je grb bez značaja. Onda, danas bez slike.

Hvala svim ovim igračima i hvala velikom Draganu Džajiću. Bio je to najljepši dan za one koji vole Zvezdu. I mi to pamtimo.

Da su mi večeras isključili struju, ili da je ovaj mjesec imao samo trideset dana, ispalo bi da tokom marta ništa nisam objavio na ovom blogu. Baš kao što bih se obogatio da sam juče uložio 2000 evra u kladionici na to da će rezultat utakmice Briž - Genk biti 2:6. Zvuči jednostavno.

Upozoravam sve čitaoce da noćas nikako ne izlaze van. Noćas će uslijediti pomračenje Mjeseca, i to potpuno. Svi koji se zateknu vani u to vrijeme biće ugroženi, a posljedice će biti nesagledive. Ostanite svi u svojim stanovima, a roletne i žaluzine zatvorite, navucite debele deke na prozore, ne dozvolite da tračak mjesečine stigne do vas, a ispred podrumskih prozora postavite vreće sa pijeskom. Vrata zaključajte dvaput, i još dvaput provjerite jeste li ih zaključali, a onda isključite sve električne uređaje iz struje. Najveća opasnost prijeti onima koji će gledati u Mjesec za vrijeme te opasne pojave koja se baš sad nadvila nad nama. Svako ko bude pogledao prema Mjesecu ostaće na mjestu gluv, nijem i slijep. Ispod jastuka, ako od napetosti uopšte budete mogli spavati, stavite nekoliko glavica bijelog luka, za svaki slučaj, to uvijek dobro dođe. Iako je najavljeno da će pomračenje proći oko 06:10 i da će se sve vratiti u normalu, ne preporučujem vam izlazak van dok ne budete sigurni da je potpuno bezbjedno. Ako možete, nemojte izlaziti čitav dan van, sigurno je sigurno. Početak ovog strašnog događaja najavljen je za oko 2 sata poslije ponoći, zato se već sad počnite pripremati za odbranu.

Čudi me da ovo upozorenje nije stiglo sa RTS-a kao nekada, a i Željko Mitrović sad šuti iako je prije devet godina glasno pozivao na veliki oprez. Zakazali su i novinari Blica, ali oni sad imaju važnijih tema jer se Džej Lo izgleda opet udaje. Zato kopirajte ovo upozorenje i pošaljite ga mailom na što više adresa, ali nikako nemojte koristiti opciju Bcc jer tada primalac neće vidjeti kome ste još poslali poruku, a to je važno. Možda nekome ovo zvuči smiješno i nevjerovatno, ali sjetite se ljeta 1999. i koliko je ljudi stradalo kad je Sunce napalo, pa da vidimo je li smiješno. Želim vam mogo sreće noćas i čuvajte se!

Telefon je zazvonio i ja sam prepoznao pozivni broj. Bio je to poziv iz Mitrovice. Moji prijatelji koji tamo još uvijek žive zvali su me da ih posjetimo. Tačnije, moja je prijateljica slavila rođendan i pozvala je mene i dva moja prijatelja iz grupe da dođemo na rođendan. Ne, nismo išli svirati, to bi nam bilo teško izvesti kad su uslovi ovakvi kakvi jesu. Dakako, prihvatili smo poziv, htjeli smo pokazati našim prijateljima da ih nismo zaboravili, da osjete da ih se sjećamo bez obzira na novonastale okolnosti i na to koliko smo sad udaljeni. Rođendanske su proslave u Mitrovici rijetke, možda jednom godišnje, baš kao i rođendani u drugim srpskim gradovima. Dogovorili smo put. Pregledao auto jer ipak idem van grada, da odlazak u Mitrovicu bar sa svoje strane učinim sigurnim i bezbjednim, koliko je to u mojoj moći. Napunio sam rezervoar do vrha i krenuli smo prema jugu. Kako smo se približavali Mitrovici, napetost je rasla, a isto tako i naša želja da se sretnemo s tim poznatim i dragim ljudima koji tamo žive. Osjećao sam neko uzbuđenje, slično onome koje se pojavi svaki put kad se putuje u neki udaljeni grad u koji se ne ide često. A dugo nisam bio u Mitrovici.

Stigli smo nadomak nekad poznatog industrijskog grada, a on je već bio pritisnut mrakom. Oko grada ništa, samo mrak, tišina i njive, puste i prazne. Rub grada nije bio osvjetljen kako smo navikli, ali smo ulaskom u grad vidjeli da struje ipak ima. Umorni od puta ili zbog nečeg drugog, nismo mnogo pričali. Prošli smo pored zapuštenog hipodroma i jednog zaraslog fudbalskog terena. Malo je danas djece kojoj se igra fudbal. Gledali smo pažljivo rijetke znakove kako slučajno ne bismo zalutali. To može biti vrlo nezgodno u nepoznatom gradu, posebno po noći. Rub ceste nije bio jasno obilježen i to je otežavalo kretanje, a dva puta smo upali i u rupe na asfaltu koje su tamo česte kao tragovi teških devedesetih, ali i godina koje su slijedile, a u kojima se malo šta po tom pitanju promijenilo. Srećom, uspjeli smo se naći u centru grada. Parkirali smo auto uz zid na kome je ćirilicom pisalo Srbija, valjda da se zna u kojoj smo državi. Izašli smo van, a na ulicama nije bilo mnogo ljudi. Rijetki koje smo vidjeli zagledali su tablice na našem autu. Tamo su novosadske tablice ipak u manjini, vrlo su rijetke. Krenuli smo prema kafiću gdje su nas naši poznanici iz studentskih dana čekali. Prije toga smo prošetali do rijeke koja je bila u blizini, gledali smo vodu koja je tekla i razdvajala dva naselja. S druge strane je bilo naselje u kom nikad nismo bili, a bio sam siguran da ni sad nećemo ići preko. Svratili smo u jednu pekaru i pojeli po đevrek, a Žuti je uzeo i jogurt. Staklo pekare bilo je zaštićeno i rešetkama, kao da je u pitanju banka. Pored je bila jedna druga pekara, ta nije radila. Usput smo naišli i na crkvu pa smo svratili da vidimo kako izgleda. Unutra je bilo samo dvoje starijih ljudi.

Ušli smo u kafić i pozdravili se s našim ljudima. Srdačno su nas dočekali. Vidjelo se da Mitrovčani vole kad im dođe neko iz Novog Sada, nisu mogli sakriti oduševljenje i osmjehe s lica. Koliko god grad bio velik, ipak se osjećala odsječenost od svijeta. U tom mraku, blatu, magli i tišini taj se osjećaj nametnuo kao jedini mogući. Mnogi Mitrovčani su otišli u potrazi za boljim mjestom za život, u Beograd i Novi Sad, pa i u inostranstvo. Ostali su oni rijetki koji su tu našli zadovoljavajući posao, oni koji nisu imali kuda, ili nisu htjeli ni po koji cijenu napustiti rodni grad. Mitrovčani u šali kažu da su ostali oni najhrabriji, ili mazohisti. Ali to je njihov grad. Predali smo im poklone, smjestili se i odmah počeli prijateljske razgovore.

Proveli smo ugodnu noć u Mitrovici. Jeli smo, pili, smijali se, bio je i neki bend koji je svirao, mnogo ljudi oko nas... A onda je došlo vrijeme za povratak kući. Ti su rastanci uvijek teški. Pozdravili smo se s našim domaćinima, s tim našim ljudima. Poželjeli smo im sreću, mir i radost, i da se opet vidimo na istom mjestu, ali i kod nas. Sjeli smo u auto. Božo je predložio da svratimo do Kamenice, ali sam ja rekao da je to suludo ne samo u ovo doba nego u bilo koje doba i da nema razloga za to. Krenuli smo kroz mrak i, vozeći se ravnim Sremom, za petnaestak minuta smo već bili u Rumi. Od Novog Sada nas je dijelilo još tridesetak kilometara. Posjetu Sremskoj Mitrovici ćemo dugo pamtiti.